Sve i svasta nadovezano na nista

Dobrodošli na moj blog

05.03.2007.

Lektire

AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO

1. BILJEŠKA O PISCU

August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine u građanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.


2. KRATKI SADRŽAJ

August Šeona boravio je na seoskom imanju svoga prijatelja, gdje se upoznao s mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado čita, no pretežito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. No, August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se rano istaknuo svojom inteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku vrhunac životnog uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi život manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak, negoli loš svećenik. Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udanu, te mu ona priznaje ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka poučavanja mladog grofa, Lovro je želio nastaviti svoje školovanje, no nije dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom i kad mu se konačno život sredio, otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom djevojkom. Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao Anđeliju, o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u to nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.


3. LIKOVI

Lovro, August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija, Minka s obitelji....


4. KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Lovro

Tragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni uspon svršava tragedijom umjesto zasluženim trijumfom, često se javlja u našoj književnosti. On je prvi književni lik hrvatske književnosti koji je seljačkog podrijetla, a pokušava postati intelektualcem, za njegov udes kriva je okolina u kojoj se kreće i koja ga ne prihvaća.

“Po naglasku sudeći, bijaše pohrvaćeni Slovenac. Bio čovjek srednjeg stasa, koščast , širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć' bi uglasto, lice osuho, blijedo , u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, ali vrlo žacave.”


“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, ali apodiktički, preplićući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci- a toga je bilo zaonda dosta - šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek , da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega ”



Malvina

“U vlastelina bila ljepušna jedinica , crnooka i zlatokosa , bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini - tako bijaše joj ime-nad sve ino.”



Minka kakvu je vidio Lovro

“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke, a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavu o ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Lijepa je, mišljah u prvi mah.“



Istiniti opis Minke

"Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu ; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne , to nije rascvala ružica- to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se :- Šta ste zamukli ? - Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina"
Sve i svasta nadovezano na nista
<< 03/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8781

Powered by Blogger.ba